Povijest Vodica

Prva naselja razvila su se u zaleđu Vodica još u pretpovijesno doba. Cesta kojom ulazite u grad sa lijeve i desne strane skriva naše korijene i povijest kojom je uvjetovan današnji život na ovom prostoru.

Rakitnica, Mrdakovica, Pišća, Kamena i Okit, danas su imena plodnih imanja naših vrijednih težaka, a nekada su bili stanovi i sela u kojima se radilo i živjelo. Brojni materijalni dokazi svjedoče o kontinuiranom životu u ovim poljima još od željeznog doba.

 

Čini se da je ovuda, preko Nadina do Zatona, prolazio važan rimski trgovački put duž kojega su iznikla mnoga naselja. O tome nam kazuju arheološka istraživanja u Dragišićima i istraženi lokalitet u Velikoj Mrdakovici gdje su nađeni ostaci predrimskog naselja i liburnske nekropole iz 4. st. prije Krista. Bogati nalazi staklenih posuda, a vjeruje se da se radi o najvrijednijoj zbirci te naravi na području čitavog rimskog carstva, govore nam da se radi o značajnom naselju koji će mnogi poistovijetiti s Arauzonom o kojoj piše Plinije.

U podnožju nalazišta nalazi se rimska ograđenica, prirodna kaptaža, koja je koristila za sakupljanje kišnice i opskrbljivala stanovništvo pitkom vodom. Godinama, ta su se naselja širila, dolazili su novi stanovnici, i nastajale su nove kulture.

 

Vodička polja obiluju vodom i plodnom zemljom, idealno su mjesto za stanovnje i ugodan život. Stanovnici su uzgajali masline i vinovu lozu, te višnje maraske. Danas u poljima još ima vidljivih ostataka stanova u kojima se obitavalo, sačuvani su bunari i lokve na kojima se napajala stoka.
U zelenilu obrađenih polja stoje gromače, veliki kameni zidovi građeni u suhozidu, koji dijele vlasnika od vlasnika i svjedoče o dalmatinskom čvrstom duhu, volji, snazi i prkosu. Odolijevaju vremenu i stare tradicionalne građevine, bunje, koje su nekad služile kao pastirski stanovi, kao siguran zaklon od lošeg vremena ili samo kao odlagalište za alat.

 

Težaci, bogobojazni radišni ljudi podigli su crkve na svojim grobljima u blizini obitavališta. Tako su stanovnici Mrdakovice i Pišće podigli crkvu sv. Ilije 1298. godine koja je posvećena tek 1493. godine.
Susjedno naselje Rakitnica, spominje se 1251. godine kao dio imanja slavnih Šubića. Ljudima je bilo daleko odlaziti čak u Dazline na mise, često su zbog nevremena ili drugih nevolja bili prisiljeni pokapati svoje mrtve bez posljednje pomasti, pa su dugo nastojali podignuti vlastitu crkvu. Napokon, gradnja zapošinje 1415. godine, ali je ubrzo prekinuta zbog nesuglasica oko posjeda.


Župa sv. Ivana u Rakitnici osnovana je tek 1448. godine. Na brdu iznad naselja, oko 1509. godine, počinje zidanje Gradine i danas jako dobro očuvane, samo zapuštene. Stanovnici Rakitnice bili su obavezni dati radnu snagu i 50 dukata za pravljenje klačine, a ostatak su trebali priskrbiti plemići. Naime, u 15. stoljeću kada se turskim osvajanjima počinje širiti njihovo carstvo i na ova područja, mletačka vlast u Šibeniku donosi proglas po kojemu se u blizini naseljenih mjesta na svim većim uzvisinama moraju podizati kule-osmatračnice, i zidine radi sklanjanja stanovništva od neposredne opasnosti i što učinkovitije obrane.
Postoji zapis o nekom Mati Spironiću, bombardijeru iz Šibenika, koji dolazi na Gradinu 1521. godine i služi punu godinu radi obrane kastela, sela i stanovnika.

Turci su zauzeli Skradin 1522. godine, pa je župa Rakitnica pripala slobodnoj šibenskoj biskupiji. Stanovništvo, koje je naučilo živjeti mirno od svoga rada u polju, uzgajajući stoku, počelo je svakodnevno trpiti zbog sve češćih i žeščih turskih napada. Bojali su se obrađivati polja i sve su oskudnije živjeli.
Kad je izbio rat između Venecije i Turaka, 1570. godine, mletačka vlast iz Šibenika šalje svoje velike vojne snage na Gradinu. Ipak, uzalud, jer su Turci osvojili Rakitnicu već sljedeće godine. Većina stanovnika pobjegla je u Vodice, a Turci su ostali u Rakitinici i na Gradini se utaborili i naselili, došli su čak aga i dizdar.

Nekoliko je puta Šibenik pokušao osloboditi Rakitnicu, ali tako dobro utvrđenu građevinu nisu mogli povratiti. Oko 1645. godine ovdje borave Behaber Ibrahim Hozić i Mustafa Hadžija. Sa Gradine Turci su imali na dlanu čitavu okolicu od Murtera do Šibenika i sve su snažnije ugrožavali obalna mjesta, pa i Vodice. Nekoliko puta pokušali su osvojiti čak i otok Prvić. Ipak, nije se cijeli život svodio samo na ratove i osvajnja. Ljudi su u novim uvjetima naučili zajedno živjeti. Nije bila rijetkost da se kršćani i muslimani međusobno žene i prijatelje.

 

Oko 1646. godine, Turci su snažno napali Srimu i Vodice. Srimari su nakon iscrpljujućih borbi pobjegli na Prvić, a turske snage utaborile su se u njihovom naselju. Sad su se Vodice našle u velikoj nevolji, turska Rakitnica iza leđa, turska Srima na istoku. Tijekom noći Šepurinjani su se brodovima potiho vratili u Vodice, zajedno sa Vodičanima kleknuli su ispred svoga svečenika fra Petra Mesalinića koji je u jednoj ruci držao raspelo, a u drugoj sablju, i zavapili božju pomoć od Gospe: "Majko naša, kraljice Rvata, čuvaj selo o ovoga rata!"  Turci su u zoru napali sa 4000 konjanika iz pravca Srime i Okita pod vodstvom zloglasnog Ibrahim paše. Sreća, ili Nebo, poslali su trgovački brod Zadranina Daula Dota, da baš toga jutra doplovi do Vodica i u zadnji čas pripomogne izmućenim braniteljima otvorivši paljbu iz svojih brodskih topova po položajima Turaka. U toj su bici turske snage prepolovljene i oni više nikada nisu tako snažno napadali Vodice. Čak je A. Kačić Miošić opisao ovu bitku i nevjerojatnu hrabrost Vodičana u svojoj Pjesmarici.

 

Mir je na ove prostore došao tek potpisivanjem Karlovačkog mira, odnosno potpunim porazom turske vojske kod Beča. Tada je turska sila oslabila i na ovim područjima, malo po malo počelo se normalno živjeti, bez straha odlaziti u zapuštena polja. Neki su se vratili živjeti u stare stanove u poljima, ali većina je ostala u mjestu i samo odlazila obrađivati polja u zaleđu. Vrijedni i uporni, ponovno su postali poznati po svojoj marašćini, maslinama i višnjama koje su vozili na preradu u Zadar.

 

Nastanak Vodica vezan je uz početak gradnje crkve sv. Križa kraj današnjeg hotela Punta, 1402. godine.

Jedan šibenski zapis iz iste godine imenuje Vodice po prvi puta. U njemu se nalaže vodičkim kmetovima i težacima da moraju platiti za gradnju šibenske katedrale. U to doba obala je jako slabo naseljena, ima samo nekoliko kuća. Ovdje su pristajali brodovi, održavao se sajam. Razmjenjivali su se domaći poljoprivredni i zanatski proizvodi sa onima pristiglima na brodovima.
Ipak, Vodice su po nečemu bile fenomen: one su izvozile pitku vodu i to sve do kraja 19. stoljeća. Uostalom, razvile su se upravo na ovome mjesto zahvaljujući bunarima s boćatom vodom. Danas su na glavnom gradskom trgu očuvana dva kao spomen na tradiciju i stare običaje.

Bunar nije bilo samo mjesto gdje se dolazilo po pitku vodu i gdje se prala roba, ovdje su se odvijala sva društvena zbivanja, ovdje su se rađale ljubavi i ugovarali brakovi, ovdje se vodilo kolo i pjevala pjesma, ovdje se sastajalo i rastajalo, smijalo i plakalo.

 

Kroz 15. i 16. stoljeće oko mjesta se u nekoliko navrata gradio visoki obrambeni zid sa trima kulama koje su štitile stanovništvo i omogućavale kontrolu putnika koji su ulazili u grad. Kuće su građene naslonjene jedna na drugu, ulice su bile tako uske da su jedva mogla proći jedna kola. Ima tako uskih kala gdje se ne mogu mimoići dva čovjeka. Tako se bilo lakše braniti i od zime i od neprijatelja. Prolazeći tim dijelom mjesta pomalo vas hvata strah od polumraka i visokih hladnih zidova. Lako je zamisliti svijet njihovim očima, prije 600 godina.
Pred Vratima grada podignut je badž-han, ili po naški bažana. Ovdje su pridošlice na sajam morale ostavljati svoje konje i oružje, što se naročito odnosilo na neprijatelje Turke. Kasnije, 1878. godine, na temeljima stare bažane sagrađena je nova zgrada.

Kad je turska opasnost minula, zidine i kule su porušene, a kvalitetne kamene gromade poslužile su za gradnju stambenih kuća. Danas, nažalost, možemo samo pretpostavljati kuda su se protezale i zidine i gdje su bile smještene tri kule.
U središtu mjesta i sad stoji Čorićev toranj izgrađen 1646. godine. On nije bio podignut kao dio utvrde, već je njega izgradila bogata šibenska obitelj Fondra kao svoj ljetnikovac. Možemo zamisliti da su i druge kule slično izgledale. Piginog tornja, sjećaju se stariji Vodičani jer je srušen nakon drugog svjetskog rata . Druga kula najvjerojatnije je bila na Poljani, a treća je bila na kraju ulice Hrvatskih prvoboraca.
Veliki muo gradi se također 1646. godine, pa Vodice još više gospodarski jačaju.

 

Nakon konačnog odlaska Turaka, selo prosperira, gradi se sve više kuća i izvan gradskih zidina. Stanovništvo naglo brojčano raste i crkvica sv. Križa postaje premala da bi primila sve vjernike. Odlučeno je da se gradi nova župna crkva u središtu . Gradnja počinje 1746. i traje do 1749. godine, a majstor je poznati barokni graditelj Ivan Skoko. Uz crkvu gradi se zvonik, majstor je Vicko Macanović iz Dubrovnika. Vodice postaju samostalna općina 1891. godine i uključuju Dražice, Pišću, Okit, Rakitnicu, Stajice, Vrbice i Tribunj. Sve više napreduju i jačaju kao gospodarsko i upravno središte.

 

Danas su Vodice poznato turistički centar, najpoznatiji na srednjem dijelu Jadrana. I to ne slučajno. Tako je otkada su se Vodičani odlučili za ovu granu privrede, dakle već punih 50 godina.